Bale je još jedan od tipičnih istarskih gradića izgrađenih na brdu s uskim ulicama i kamenim kućama koji se ističe posebnom atmosferom. Općina Bale smještena nadomak Rovinja,Vodnjana, Kanfanara i Svetvinčenta očuvano je područje Istre koje je izbjeglo sve oblike devastacija. Balama dominira zvonik župne crkve sv. Julijana, izgrađene potkraj 19. stoljeća. Palača Bembo je nedavno potpuno renovirana, a tu je i vrlo lijepa gradska loža dok je središte mjesta zaštićeno zakonom.

Kameniti gradić Bale koji i danas nudi istarsku tradiciju i arhitekturu kazuju areheološka istraživanja na tom prostoru postoji još u doba Rimskog carstva. Baljanska utvrda branila je trgovački put između Pule i unutrašnjosti Istre. Prvi se put spominje kao Castrum Vallis, odnosno Valle 965. godine. Talijanski naziv Bala – Valle znači dolina, a Bale su dolina smještena između brežuljaka Monleme, Škvačota, Pižanovac te Veli Majan, Mali Majan; Paštrovičev vrh, Sv Nedelja, Brigonera, Mongrižeja i Sokol.

No, Bale danas nisu samo grad, Općina Bale prirodna je cjelina s obradivim poljima, pašnjacima, šumama u kojoj se i danas mogu vidjeti ostaci starih građevina, rimskih cesta, cisterni, bunara, rimskih vila, uljnih preša, crkava. U Balama danas možete uživati u miru i tišini, razgledati gotičko-renesansni kaštel Soardo-Bembo, svratiti do tornja iz 19. stoljeća u središtu mjesta, župne crkve, zaviriti u gradsku vijećnicu s lođom iz 14. stoljeća.

Prosječna godišnja temeperatura u Balama je 14 stupnjeva Celzijevih, a u prosjeku bilježe 2.400 sunačnih sati godišnje što je privuklo brojne turiste da svrate do ovoga mjesta. Bale su poznate po pučkim feštama, a treba izdvojiti: Baljansku noć (prva subota u kolovozu), Veliku Gospu (15. kolovoza), izložbu slika »Castrum Vallis« (u srpnju i kolovozu). Na priobalju su otkriveni ostatci dinosaura i dr. prapov. životinja iz razdoblja mezozoika.

Motovun je grad u središnjoj Istri, smješten na vrhu strmog brežuljka koji dominira dolinom rijeke Mirne.Stubište od 1052 koraka vodi do Motovuna. Njegov osnovni aspekt se vrlo malo promijenio od srednjeg vijeka . Zidine su gotovo netaknute, kružna urbana struktura koja se prilagođava brdu. S vrha je pogled širi nad vinogradima i poljima u Motovunskoj šumi, koje pripadaju u kategoriju šuma parkova.

Motovunova veduta je jedan od poznatih simbola istarske unutrašnjosti.

Motovun je srednjovjekovni grad koji je odrastao na mjestu antičkog grada koji se zove Kastelijer. Nalazi se na brežuljku 270 m (886 ft) iznad morske razine s kućama koje su se proširile preko cijelog brda. Od 1278 Venecija je dominirala Motovunom i tokom njezine vladavine podigli su se masivni zidovi koji su još uvijek netaknuti i danas, a koristi se kao nogostup s jedinstvenim pogledom na sve četiri strane Istre. Sva tri dijela grada su ujedinjeni u sustav unutarnje i vanjske utvrde s kulama. Gradska vrata sadrže elemente romanike, gotike i renesanse, sagrađen između 14. i 17. stoljeća. To je tipičan primjer venecijanske kolonijalne arhitekture. Kasno-renesansna crkva sv Stjepana sagrađena na samom početku 17. stoljeća vjerojatno dizajniran od strane poznatog mletačkog arhitekta Andrea Palladio (1508-1580). Crkva sadrži nekoliko umjetničkih djela: mramorne kipove svetog Stjepana i Sveti Lovro Francesca Bonazzo i 17. stoljeća slikarstvo na Posljednjoj večeri nad oltarom od strane nepoznatog venecijanskog umjetnika. Cisterne za vodu, na trgu ispred crkve datiraju iz 14. i 15. stoljeća.

Šuma Motovuna – Rijeka Mirna teče ispod brda, a na drugoj strani rijeke nalazi se poznati Motovunska šuma, područje od oko 10 četvornih kilometara u dolini rijeke Mirne, od kojih je 280 hektara (690 hektara) je posebno zaštićena. Ovo područje odstupa potpunosti ne samo iz obližnje šume, ali i od onih iz cijelog okolnog krškog području zbog svoje divljine, bogatog tla s cijenjenim crno-bijelim tartufom (Tuber magnatum), koja raste uspješno ovdje. Budući da je ova gljiva raste pod zemljom prikupljaju uz pomoć posebno dresiranih pasa. U cilju očuvanja prirodne uvjete za razvoj u Motovunskoj šumi, zaštićeno područje povremeno je potopljeno, iako rijeka Mirna je pod kontrolom, a njegova cijela dolina zaštićen od poplava.

Na obroncima brda raste grožđe poznatog istarskog vina: teran i malvazije. Legenda Veli Jože Motovun je poznat među današnjeg stanovništva Istre kao grad Velog Jože, dobar nježan div, koji simbolizira hrvatski narod Istre. Priča koju je napisao Vladimir Nazor, jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca 20. stoljeća, bio je odgovor na nacionalnim borbama Hrvata za jednakopravnosti protiv fašizma (1900-1914). Priča je danas poznato u cijeloj Hrvatskoj, a lik Velog Jože (Big Joe) je sasvim ispravno povezan s gradom.

Ulica u Motovunu Od 1999, Motovun je domaćin međunarodnog Motovun Film Festival za samostalne i avangardne filmove iz SAD-a i Europe. Najveći trenutni lokalni problem je bitka između lokalnog stanovništva i stranih investotora, koji su predložili gradnju dva 18-rupa golf terena te turističko naselje u dolini ispod grada radi mogućeg oštećenja na tartufima koji rastu na drugoj strani rijeke. Zajednica je podijeljena po tom pitanju, kao i mnogi podržavaju razvoj kao cjelogodišnji potpor radnih mjesta i lokalnih turističkih prihoda.

Crkva svetog Stjepana i fontana Motovun je tlocrta reproducirati na naličju hrvatske 10 kuna novčanice, izdana u 1993, 1995, 2001 i 2004.

Pazin je grad duge i bogate tradicije. Nalazi se u samom središtu istarskog poluotoka, svega 30 km udaljen od poznatog turističkog centra Poreča. Svakog prvog utorka u mjesecu, znatiželjni kupci iz cijele Istre dolaze u grad kako bi posjetili tradicionalni Pazinski sajam.

Pazin je grad u središnjoj Istri, smješten nad krškim ponorom Pazinske jame, u koji ponire rijeka Pazinčica. Središte je gospodarskoga, kulturnog , obrazovnog i sportskog života središnje Istre, te ujedno i sjedište Istarske županije (skupštine, stručnih službi i nekih upravnih odjela).

Pazinski kaštel

Pazinski kaštel slovi za najveću i najbolje sačuvanu utvrdu u Istri. Prvi se put spominje u pisanim dokumentima 983. godine u darovnici cara Otona II. kojom kaštel poklanja porečkom biskupu. Kaštel je 996. dobio akvilejski patrijarh koji ga je nedugo zatim, 1060. godine, ponovno vratio porečkom biskupu koji ga je 1175. predao vlasniku Črnoga grada, Menhardu.Budući se njegova kći nedugo zatim udala za pripadnika loze Goričkih, oni su kaštel držali do 1374. godine kada su ga preuzeli Habsburgovci te iza moćnih zidina upravljali cijelim područjem središnje Istre, Pazinskom grofovijom. Snagu i moć potvrdio je u ratu 1510. godine kada ga jaka venecijanska vojska nije uspjela osvojiti. Godine 1533. kupio ga je Alessio Mosconi, a u 17. stoljeću markiz Montecuccoli iz Modene u čijem je posjedu feud bio do ukidanja feudalnih odnosa, tj. do polovice 19. stoljeća, dok utvrdu obitelj Montecuccoli zadržava do 1945. godine. Građevina je tijekom godina mijenjala vanjski izgled. Polukružna kula dodana je kaštelu nakon 1463. godine kada je prvi put u Pazinu zabilježena upotreba vatrenog oružja. S vremenom je izrastao u moćnu utvrdu koju su gradili i dorađivali različiti vlasnici tijekom cijelog srednjeg i novog vijeka. Podno njegovih zidina nalazi se grotlo Pazinske jame.

Župna crkva sv. Nikole

Crkva sv. Nikole podignuta je 1266. godine o čemu svjedoči latinski natpis na glavnom pročelju. U prošlosti je imala status prepoziture što je značilo da je bila nadređena župama porečke biskupije na području habsburške Istre. Prvi prepozit imenovan je u prosincu 1285. godine.Posebnu zanimljivost predstavlja mrežasti gotički svod prezbiterija s ciklusom fresaka naslikanim oko 1460. godine. Te freske spadaju u sam vrh kasnogotičkih likovnih ostvarenja u Istri. Isti način gradnje svoda koristio se kasnije pri gradnji još nekih istarskih crkava, pa i one u pazinskom Franjevačkom samostanu. Velike crkvene orgulje djelo su Gaetana Callida, a potiču iz 1780. godine. Uz crkvu je 1705. godine podignut 45m visok zvonik.

Franjevački samostan

Franjevački samostan je utemeljen bulom pape Siksta IV “Inter caetera” 1481. godine, na zamolbu porečkog biskupa i rimsko-njemačkog cara. Najteže godine samostan je doživio za francuske vojne uprave, kad je dobio funkciju vojarne i vojnog skladišta, a u njemu je smio ostati samo jedan redovnik. U to vrijeme nestalo je mnogo knjiga iz knjižnice.Nije sačuvan točan podatak kada je knjižnica osnovana, ali je poznato da je samostan, čija je gradnja dovršena 1484., pored bolnice, ljekarne i kirurga imao i knjižnicu, u kojoj se oržavala nastava na njemačkom jeziku od 1836 do 1873. godine.

Državni arhiv u Pazinu

Kao kruna dugogodišnje borbe za pravo školovanja na materinjem jeziku, u Pazinu je 1899. godine otvorena Carsko-kraljevska velika državna gimnazija, prva srednjoškolska ustanova istarskih Hrvata. Taj događaj bio je krupan i značajan uspjeh u borbi za očuvanje nacionalnog identiteta hrvatskog življa u Istri. Djelovala je do 1919. a nakon II svj. rata njenu tradiciju nastavlja Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile. Danas u zgradi Stare pazinske gimnazije djeluje Državni arhiv Pazin, koji je po arhivskoj građi jedan od najbogatijih arhiva u Hrvatskoj, a po notarskim zapisima prednjači i pred nekim velikim svjetskim arhivima.

Biskupsko sjemenište

Jedna od najupečatljivijih građevina u gradu je zgrada nekadašnjeg Biskupskog sjemeništa u ulici Jurja Dobrile. Zgradu je gradilo Đačko pripomoćno društvo za Istru još prije prvog svjetskog rata, s namjerom da u njoj bude đački dom. Od 1936. tu je smješten zavod Fabio Filzi, a u drugom svjetskom ratu koristile su je vojske svih zaraćenih strana. Od prosinca 1945. u zgradi djeluje Biskupsko sjemenište, a od 1993. Pazinski kolegij – klasična gimnazija – srednja škola sa cjelodnevnim boravkom – jedna od prvih privatnih srednjih škola u Hrvatskoj.

Spomen dom

Spomen dom je podignut u znak sjećanja na rujan 1943. kada je u Pazinu odlučeno da se Istra pripoji matici zemlji. To je polivalentno zdanje danas stjecište kulturnog i društvenog života grada, sa gradskom knjižnicom i čitaonicom, izložbenim prostorima, koncertnim i kino dvoranama, te ostalim pratećim sadržajima, kojim upravlja Pučko otvoreno učilište.

Pazinski potok – Pazinčica

Pazinski potok ili Pazinčica nastaje iz tri manja potoka: Lipe, Rakova potoka i Borutskog potoka, te sa sjeverne strane ulazi u Pazinsku kotlinu. Tu nailazi na kraški teren, pa u svom toku do Pazina formira brojne veće ili manje kaskade, prave male slapove i jezerca, od kojih su neka ljeti pogodna i za kupanje. Najzanimljiviji su Pazinski krov i Zarečki krov. Dolina Pazinskog potoka, zajedno s Pazinskom jamom u kojoj potok ponire atraktivno je prirodno područje koje privlači brojne ljubitelje prirode – bicikliste, penjače, šetače i ribolovce. U prošlosti je snaga vode korištena za pokretanje brojnih mlinova, čiji su ostaci i danas vidljivi duž potoka. Pazinska jama Podno zidina kaštela, u grotlu Pazinske jame, rijeka Pazinčica završava svoj nadzemni tok, nastavljajući podzemljem prema jugu. Stotinjak metara ispod nivoa grada ponornica tvori dva podzemna jezera, međusobno povezana sifonom. U razdobljima obilnijih kiša otvor ponora ne može progutati svu pridošlu vodu, pa se u kanjonu stvori pravo jezero, dugo i do 2 km. Najveća poplava koja se pamti bila je ona 1896. kad je voda došla do 30 m ispod zidina Kaštela.

Jules Verne

Pionir znanstvene fantastike Jules Verne je u Pazin smjestio veliki dio radnje svog romana Mathias Sandorf iz 1885. Nakon uvodnog dijela radnje koji se odvija u Trstu, grof – buntovnik Mathias Sandorf i njegova dva prijatelja bivaju uhićeni i zatvoreni u Pazinski kaštel. Uspijeva im pobjeći kroz prozor i niz gromobran u Pazinsku jamu, nakon čega ih bujica odnosi u podzemlje. Nakon nekog vremena dvojica su buntovnika ugledali svjetlo dana u Limskom zaljevu na zapadnoj obali Istre.Radnja nas dalje vodi po čitavom Jadranu (Rovinj, Dubrovnik) i dalje po Sredozemlju (Sicilija, Malta, Gibraltar).Više detalja o samom romanu i okolnostima njegova nastanka saznat ćete na stranicama o romanu Mathias Sandorf

Vladimir Nazor

I poznati hrvatski književnik Vladimir Nazor, koji je početkom 20 stoljeća živio i radio u Pazinu nalazi tu inspiraciju za svoj roman Krvavi dani, a zanimljiva je i njegova legenda o nastanku Pazinske jame.

Park prirode Učka obuhvaća istoimenu planinu i dio područja Ćićarije, a smješten je uz obalu sjevernog Jadrana na jednoj od najsjevernijih točaka Mediterana, te veže Istru i kontinentalni dio Hrvatske.

Hum (talijanski: Colmo; njemački: Cholm) je grad u središnjem dijelu Istre, 7 km od Roča, 14 km jugoistočno od Buzeta, na brežuljku iznad doline Mirne.Grad se nalazi na 349 metara. Ovo malo naselje je zadržao sve odlike srednjovjekovne urbane arhitekture i organizacije. Ona ima populaciju od samo 17 ljudi (popis 2001), ali je službeno grad, te je prema Guinnessov svjetskom rekordu najmanji grad na svijetu.

Zaštićen ovalnom zidom ima vrata i lođu. Crkva Sv.Jerome je crkva u kojoj se nalaze prekrasne freske iz 12. stoljeća. Prvi se put spominje u dokumentima iz 1102, kada je bio pozvan Cholm koja je izvedena iz talijanskog naziva Colmo. Zvonik i toranj izgrađeni su 1552 a imali su ulogu obraniti grad. Sadašnja župna crkva svetog Jeronima (Sveti Jeromim) s klasičnom fasadom sagrađena je 1802. U crkvi sačuvane su glagoljaškepouke i poruke, a to su jedan od najstarijih primjera hrvatske glagoljske književne kulture u srednjem vijeku. U gradskom muzeju izloženo je nekoliko glagoljskih spisa.

                                 Slap je ograđen, a staza do njegovog podnožja je uređena i zaštićena ogradom tako da ćete se lako spustiti. Slap je na rječici Arđili, a ispod slapa je i ponor.  

                                 Prostrano polje koje se pruža pod Gologoricom i seže sve do Plominskog zaljeva, do liburnijskog dijela Istre, naziva se Gologorički dol.  

                            Cijelim se područjem pod padinama flišnih brda raštrkani zaselci: Bratičići, Gržani, Kočebari, Lukačići, Radetići, Stancija, Šepčići i Želeski u kojima se nalazilo imanje s gospodarskom zgradom De Franceschija iz Gologorice. Zbog blage klime ljudi su ovdje od davnina obitavali, a mnogi, iz obližnjih gradića, imali su ovdje svoje ladanjske kuće. U blizini zaselka Želeski pronađena je antička stela (nadgrobna ploča) Molija Labijena i njegove žene Tertije. Ovaj spomenik iz II. stoljeća prije Krista, reprezentativne izvedbe koji se čuva u Arheološkom muzeju u Puli, svjedoči o bogatstvu žitelja ovog kraja. Porodica Labijen jedna je od poznatijih u starom Rimu, a jedna je njena grana dosegla senatorski stalež.