Bale je još jedan od tipičnih istarskih gradića izgrađenih na brdu s uskim ulicama i kamenim kućama koji se ističe posebnom atmosferom. Općina Bale smještena nadomak Rovinja,Vodnjana, Kanfanara i Svetvinčenta očuvano je područje Istre koje je izbjeglo sve oblike devastacija. Balama dominira zvonik župne crkve sv. Julijana, izgrađene potkraj 19. stoljeća. Palača Bembo je nedavno potpuno renovirana, a tu je i vrlo lijepa gradska loža dok je središte mjesta zaštićeno zakonom.

Kameniti gradić Bale koji i danas nudi istarsku tradiciju i arhitekturu kazuju areheološka istraživanja na tom prostoru postoji još u doba Rimskog carstva. Baljanska utvrda branila je trgovački put između Pule i unutrašnjosti Istre. Prvi se put spominje kao Castrum Vallis, odnosno Valle 965. godine. Talijanski naziv Bala – Valle znači dolina, a Bale su dolina smještena između brežuljaka Monleme, Škvačota, Pižanovac te Veli Majan, Mali Majan; Paštrovičev vrh, Sv Nedelja, Brigonera, Mongrižeja i Sokol.

No, Bale danas nisu samo grad, Općina Bale prirodna je cjelina s obradivim poljima, pašnjacima, šumama u kojoj se i danas mogu vidjeti ostaci starih građevina, rimskih cesta, cisterni, bunara, rimskih vila, uljnih preša, crkava. U Balama danas možete uživati u miru i tišini, razgledati gotičko-renesansni kaštel Soardo-Bembo, svratiti do tornja iz 19. stoljeća u središtu mjesta, župne crkve, zaviriti u gradsku vijećnicu s lođom iz 14. stoljeća.

Prosječna godišnja temeperatura u Balama je 14 stupnjeva Celzijevih, a u prosjeku bilježe 2.400 sunačnih sati godišnje što je privuklo brojne turiste da svrate do ovoga mjesta. Bale su poznate po pučkim feštama, a treba izdvojiti: Baljansku noć (prva subota u kolovozu), Veliku Gospu (15. kolovoza), izložbu slika »Castrum Vallis« (u srpnju i kolovozu). Na priobalju su otkriveni ostatci dinosaura i dr. prapov. životinja iz razdoblja mezozoika.

Dvigrad je napušteni srednjovjekovni grad u središnjoj Istri na cesti Rovinj - Pazin u smjeru Kanfanara. Ona se nalazi u draškoj dolini.Povijest naselja je prapovijesna, ona je ostala naseljena sve do 18. stoljeća, nakon kuge stanovnici napustili su selo i osnovali novi grad, Kanfanar.

Arheološko područje srednjevjekovnog grada Dvigrada najvažnije je kulturno dobro cijelog područja Općine Kanfanar. Samo naselje, zapravo je jedinstven grad, iz povijesnih izvora poznat kao Moncastel, koji se još od 9.-10.st. spominje zajedno s kaštel Parentinom kao Duo Castra, Due Castelli, Dvegrad. Moncastel je građen kao predstraža u ageru kolonije Pula, te je u početku izvorno pripadao Puljskoj biskupiji, ali već od 929.g. zasigurno pripada Porečkoj biskupiji. Dvigrad – i sama riječ govori – to su dva grada. Danas je vidljiv samo jedan, na sjevernoj strani u Drazi, a i taj u ruševinama. Drugi grad, s južne strane, nazvan Parentin danas se uopće ne vidi . Arheološka istraživanja govore da je mjesto cvalo dok je rimsko carstvo napredovalo, a kad je ono nestalo radi barbarskih naroda, i gradovi su se počeli nestajati radi bolesti, a pogotovo kuge. Dvigrad je 1413. godine postao mletačkim posjedom. Od sredine 1544. do kraja stoljeća stalni su sukobi između Mlečana i Austrijanaca. Stanovništvo Istre nesigurno je i u selima i u gradovima. Nakon mletačko-austrijskog rata 1615. godine tkz. uskočkog rata, Dvigrad je doživio teške dane. ko 1630. grad je posve napušten, u njemu borave samo najsiromašnije porodice, čekajući smrt grada koji ih okružuje. 1650. biskup Tommasini posjetio je Dvigrad i tu našao samo tri obitelji. Kad je 1714. napuštena bazilika Sv. Sofije, grad je prepušten umiranju. Zidovi kuća su se srušili, zidine popadale, bunar u gradu bio je zagađen. U grad su se uselile zmije, korov i makija. Tako je dan danas.

Limski kanal je zaljev na zapadnoj obali Istre između Vrsara i Rovinja. Nastao je kao estuarij (potopljeno riječno ušće) rijeke Pazinčice koja danas ponire u Pazinskoj jami kod Pazina, a u prošlosti se je ulijevala u more u Limskom kanalu. U njezino staro korito je prodrlo more te je tako nastao današnji zaljev te on nije fjord kao što se često pogrešno govori (fjord je zaljev nastao radom ledenjaka).

Limski zaljev je dio 35 km dugačke Limske udoline (drage), koja se proteže skoro do centra Istre, grada Pazina. Sam zaljev je nešto duži od 10 km, dubine do trideset metara, i na najširem dijelu širok oko 600 metara. Sa obe strane uzdižu se prilično strma brda, ponegdje i do visine od 100 m. Ime Lim dolazi iz latinske riječi Limes (granica), budući da je udolina još u doba Rimskog imperija odjeljivala dvije tadašnje rimske provincije, današnje gradove Poreč i Pulu.

Voda u zaljevu je djelomično boćata, zbog podvodnih izvora slatke vode, pa samim tim pogodna za razvoj biljnog i životinjskog svijeta, a poznato je i uzgajalište riba i školjkaša (kamenice, dagnje, orade, brancini…). Povijesno je limski zanimljiv iz više razloga, još u doba prije Krista na okolnim brežuljcima Iliri su gradili svoje naseobine, Ilirske Gradine, zatim, sa južne strane, na stotinjak metara visine nalazi se Romualdova pećina, u kojoj su se tokom 11.st. i kasnije, održavali crkveni obredi. Po predaji Romualdo je bio svećenik koji je živio životom pustinjaka, a pripisuje mu se i osnivanje obližnjeg benediktinskog samostana Sv. Mihovila. Prije dvije godine pećina je očišćena i otvorena za javnost. Limski zaljev ima status zaštićenog krajolika, te nije dozvoljena vožnja motornim plovilima, ribolov i ronjenje.

                                 Starogradska jezgra, zaštićena povijesna cjelina (Rješenje o zaštiti doneseno po Konzervatorskom zavodu Rijeka 1963.g.) najčudesniji je i najinteresantniji dio Rovinja.  

Predivno je doživjeti stari dio grada bogat brojnim romaničko-gotičkim, renesansnim, baroknim, neoklasicističkim prozorima, balkonima, baladurama, altanama (terasama na krovu), portalima, skalinadama. Šetajući uskim ulicama i trgovima bit ćemo fascinirani ljepotom usko zbijenih visokih kuća koje jedna drugu podupiru na kosini podno crkve Sv. Eufemije. Nekad zaštićene sigurnim ranosrednjovjekovnim i renesansnim gradskim bedemima djelomično očuvanim do danas na južnoj i sjevernoj strani starog grada.

Crkva Sv. Eufemije (poznata i kao Sveta Fuma) najpoznatiji je spomenik u Rovinju. Na mjestu današnje crkve tada je bila mala crkvica sv. Jurja, na čijem se mjestu u 10. sotljeću počinje graditi nova, veća crkva. Bila je to trobrodna crkva, koja je s vremenom zahtijevala sve više popravaka, pa se Rovinjani odlučuju na gradnju još veće crkve.

Crkva je rekonstruirana između 1725. i 1736. godine, u baroknom venecijanskom stilu, po projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Scalfarotta, čiji projekt nije u potpunosti zadovoljio građane pa ga je dopunio Giovanni Dozzi. Unutar crkve nalazi se sarkofag kršćanske mučenice Sv. Eufemije, koji je u grad dopremljen 800. godine. Sama crkva je duga 51 metar, a široka 30 metara, visina srednje lađe je 17 metara. Uz crkvu nalazi se i zvonik, čija je izgradnja započela 1651. godine, a trajala je 26 godina. Na vrhu zvonika visokog 62 metra (najviši u Istri) nalazi se bakreni kip Sv. Eufemije postavljen 1758. godine, na mjesto ranijeg drvenog kipa kojega je 1756. godine uništio udar groma. Današnji kip je visok 4,70 metara.